Moja baka
Moja baka je najbolja baka na svijetu!
Zove se Dubravka i ima tamnoplave ponekad zelene oči. Kosa joj je sijeda, a oblači se u dugačke tamne majice i hlače. Ona je neopisiva baka, voli jako šetati, a obožava prirodu, posebno rijeku. Osim prirode obožava i kolače, znamo ih ponekad zajedno praviti jer mi ponekad dozvoli da joj pomognem. Nekad u pomoć dođe i moja mama.
Volim kod nje to što je uvijek ponosna na sve nas i to što je uvijek vesela. Ne idem često kod nje, ali ju volim posjetiti. Ona nas voli nasmijavati, a mi s njom volimo pričati o svemu i svačemu.
Obožava mačke, a posebno je vezana uz svog psa. Gdje god ide ona ide i njezin pas.
Često razmišljam kako bih voljela da ostane s nama još puno godina. Voljela bih da uvijek bude tako vesela i nasmijana te da svaki njezin rođendan dočekamo puni veselja.
Lorena Cucić Budimičić, 5. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Zašto (ne) želim odrasti?
Teško je odlučiti želim li biti odrasla osoba ili još uvijek dijete. Život odraslih, kao i život djece ima svojih prednosti i mana.
Dječji život pun je sreće i bezbrižnosti, dok je život odraslih pun računa, obveza i dosadnih sastanaka. Mislim kako je bolje ostati dijete, nemaš niti jedne jedine brige na svijetu, mama i tata se brinu za tebe i skroz si „high life“. Za to vrijeme odrasli moraju raditi poslove koje možda i ne vole, podnositi ljude koje s kojima nisu dobri te plaćati račune, odjeću, hranu, vodu, struju i još bezbroj sitnica koje možda i ne bi htjeli plaćati o čemu mi djeca ne moramo ni pomisliti. No danas mislim kako mi djeca prebrzo odrastamo, svi želimo izgledati kao odrasli, stupati u veze kao odrasli, nositi odjeću kao i odrasli … Mislim, lijepo je to što želimo da nas ljudi shvate kao zrelije, ali mislim da se tu guni onaj čar djetinjstva i bezbrižnosti. Gdje se žurimo? Imamo cijeli život biti odrasli, dok smo djeca samo nekoliko godina. Čak smatram kako se od djece danas očekuje da budu (po mom mišljenju) i prezreli. Navršiš 14 godina i moraš odabrati što ćeš raditi do kraja života?! Po meni je to smiješno da djeca koja u 8. razredu ne znaju ni redovno obrisati nos moraju odabrati koje će im biti zanimanje do kraja života.
Vi djeco, ako ovo čitate, ostanite djeca koliko god dugo možete. Nemojte prebrzo odrastati i baviti se poslovima odraslih. Mislim kako ćemo svi mi djeca vidjeti, kada budemo kao naši roditelji, kako je najljepše doba života upravo djetinjstvo.
Gabriela Petrović, 8. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Nerješiv problem
Za mene su nerješiv problem škola i ljudi u njoj. Škola kao mjesto u kojem treba stalno učiti i puno se očekuje, a ljudi kao osobe s lošom naravi.
Dio djece školu smatra zatvorom zato što se moramo ustajati ranije, redovito učiti, pisati zadaće, biti pristojni, ali nije uvijek problem u samoj školi. Nekada problem znaju biti učitelji ili djeca. Na što mislim kada to kažem? Postoje učitelji koji možda previše očekuju od nas i to je onda jedan od razloga zašto djeca ne vole školu. Djeca (ili ljudi) znaju previše dramiti, ali to su uglavnom oni koji drame bez razloga, najčešće zato što im se nešto ne da raditi.
Naravno, nerješiv problem nisu samo djeca, tu su i odrasli koji ne shvaćaju probleme djece. Ne razumiju kako neka djeca uopće nemaju probleme, ali ih neka imaju. Ima odraslih (i učitelja) koje nije briga za djecu i iz nekog razloga se odluče biti učitelji, nastavnici ili profesori u osnovnoj ili srednjoj školi. Ako se odluče za to možda bi se trebali ponašati u skladu sa svojim godinama kao što to očekuju od nas.
Neki ljudi jednostavno ne znaju cijeniti ono što imaju. Često se znaju praviti fini prema drugima kojima nešto ne ide ili se muče s time, ali nažalost to ne rade iz dobrih namjera. Neki to rade samo kako bi izgledali bolje pred nekim ili zato što im nešto ipak ne ide pa se zbližavaju s osobama kojima to ide i kopiraju ih.
Moje mišljenje o školi i ljudima nije baš pozitivno i mislim kako je to nerješiv problem. Za neke stvari djeluje kao da nemaju rješenje, ili ga samo mi trenutno ne vidimo.
Nina Matus, 8. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
I ja lutam šumom slavonskom
Kao Kozarac, poznati slavonski pisac, i ja lutam šumom našom drevnom gledajući kako me cijelog i potpuno okružuje.
Veliki smeđi hrastovi i jasenovi, razno bilje i životinje, posebno ptice i jeleni u daljini pozivaju me dalje. Stižući do prosjeke odlučujem kako ću ipak poći putem čiste i predivne, bojom okupane Studve. Susrećem na putu razne zanimljive ljude bili oni šumari, lovci ili samo ljudi koji sakupljaju žireve veličanstvenih hrastova.
Najdraže mi je ići šumom u proljeće, tada je refleksija svijetlog neba u Studvi pravi odmor za oči i dušu. Nakon takvog lutanja lijepo je krenuti kući i biti ispunjen svim tim susretima u šumi.
Ponesem tako svaki put i malo cvijeća. Da mi kuća miriše proljećem i šumom.
Leon Novoselac, 7. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Život u gradu?
Imam tetu koja živi u gradu. Zbog raznih obveza kao što je šah često moram ostati prespavati kod nje pa sam iskusio kako je grad drugačiji od sela.
Mi sa sela za grad najviše mislimo kako je mjesto u kojem ima puno ljudi (možda i previše), ali nije to baš tako. Grad je po meni bio mjesto koje je nastalo oko industrije pa se ljudi zbog posla naseljavaju u njemu. Sada ljudi vole živjeti u gradovima.
Meni je najveći problem u gradu bio shvatiti kojim putem trebam ići zato što je jako puno ulica i skretanja kojima trebamo ići, i koje naravno treba zapamtiti. U kućama i zgradama je jako dosadno, nema posla, odmaraš se i nemaš zanimacije. Piješ tu bezukusnu vodu, čamiš nad sudoperom i čekaš da se atmosfera promijeni. Najčudnije je to što ako želiš jesti moraš ići u trgovinu. Kome se još ide u trgovinu praznog stomaka? Jedino ako se potrudiš. Nema one domaće juhe i domaćeg pileta da se najedeš kao čovjek sa sela.
Možda je najveći problem sama buka, još ako si u središtu grada i tu živiš onda znaš o čemu govorim. Auti, vika, plakanje … i najgore, čuješ čak i kad netko ide na WC!
Ali grad nudi i pet puta više raznih mogućnosti. Tu su trgovine, restorani, kafići i puno drugih događanja. Ono što se čini kao mana, možda je i prednost, uvijek ima ljudi! Imate vi i sela s puno ljudi, ali kod nas to nije slučaj, kod nas su često prazne ulice, ceste i trgovine, ali to ne mogu reći za kafiće.
Život na selu ima svojih prednosti, sigurnosti i sigurno je ugodnije živjeti u njemu. A hvala Bogu, ni buke nema! Zato i tvrdim kako je život na selu ipak nekako bolji, što će mi grad kad u njemu svugdje moram ići automobilom?!
Tomislav Pšenko, 7. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Moja baka je najbolja baka na svijetu!
Zove se Dubravka i ima tamnoplave ponekad zelene oči. Kosa joj je sijeda, a oblači se u dugačke tamne majice i hlače. Ona je neopisiva baka, voli jako šetati, a obožava prirodu, posebno rijeku. Osim prirode obožava i kolače, znamo ih ponekad zajedno praviti jer mi ponekad dozvoli da joj pomognem. Nekad u pomoć dođe i moja mama.
Volim kod nje to što je uvijek ponosna na sve nas i to što je uvijek vesela. Ne idem često kod nje, ali ju volim posjetiti. Ona nas voli nasmijavati, a mi s njom volimo pričati o svemu i svačemu.
Obožava mačke, a posebno je vezana uz svog psa. Gdje god ide ona ide i njezin pas.
Često razmišljam kako bih voljela da ostane s nama još puno godina. Voljela bih da uvijek bude tako vesela i nasmijana te da svaki njezin rođendan dočekamo puni veselja.
Lorena Cucić Budimičić, 5. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Zašto (ne) želim odrasti?
Teško je odlučiti želim li biti odrasla osoba ili još uvijek dijete. Život odraslih, kao i život djece ima svojih prednosti i mana.
Dječji život pun je sreće i bezbrižnosti, dok je život odraslih pun računa, obveza i dosadnih sastanaka. Mislim kako je bolje ostati dijete, nemaš niti jedne jedine brige na svijetu, mama i tata se brinu za tebe i skroz si „high life“. Za to vrijeme odrasli moraju raditi poslove koje možda i ne vole, podnositi ljude koje s kojima nisu dobri te plaćati račune, odjeću, hranu, vodu, struju i još bezbroj sitnica koje možda i ne bi htjeli plaćati o čemu mi djeca ne moramo ni pomisliti. No danas mislim kako mi djeca prebrzo odrastamo, svi želimo izgledati kao odrasli, stupati u veze kao odrasli, nositi odjeću kao i odrasli … Mislim, lijepo je to što želimo da nas ljudi shvate kao zrelije, ali mislim da se tu guni onaj čar djetinjstva i bezbrižnosti. Gdje se žurimo? Imamo cijeli život biti odrasli, dok smo djeca samo nekoliko godina. Čak smatram kako se od djece danas očekuje da budu (po mom mišljenju) i prezreli. Navršiš 14 godina i moraš odabrati što ćeš raditi do kraja života?! Po meni je to smiješno da djeca koja u 8. razredu ne znaju ni redovno obrisati nos moraju odabrati koje će im biti zanimanje do kraja života.
Vi djeco, ako ovo čitate, ostanite djeca koliko god dugo možete. Nemojte prebrzo odrastati i baviti se poslovima odraslih. Mislim kako ćemo svi mi djeca vidjeti, kada budemo kao naši roditelji, kako je najljepše doba života upravo djetinjstvo.
Gabriela Petrović, 8. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Nerješiv problem
Za mene su nerješiv problem škola i ljudi u njoj. Škola kao mjesto u kojem treba stalno učiti i puno se očekuje, a ljudi kao osobe s lošom naravi.
Dio djece školu smatra zatvorom zato što se moramo ustajati ranije, redovito učiti, pisati zadaće, biti pristojni, ali nije uvijek problem u samoj školi. Nekada problem znaju biti učitelji ili djeca. Na što mislim kada to kažem? Postoje učitelji koji možda previše očekuju od nas i to je onda jedan od razloga zašto djeca ne vole školu. Djeca (ili ljudi) znaju previše dramiti, ali to su uglavnom oni koji drame bez razloga, najčešće zato što im se nešto ne da raditi.
Naravno, nerješiv problem nisu samo djeca, tu su i odrasli koji ne shvaćaju probleme djece. Ne razumiju kako neka djeca uopće nemaju probleme, ali ih neka imaju. Ima odraslih (i učitelja) koje nije briga za djecu i iz nekog razloga se odluče biti učitelji, nastavnici ili profesori u osnovnoj ili srednjoj školi. Ako se odluče za to možda bi se trebali ponašati u skladu sa svojim godinama kao što to očekuju od nas.
Neki ljudi jednostavno ne znaju cijeniti ono što imaju. Često se znaju praviti fini prema drugima kojima nešto ne ide ili se muče s time, ali nažalost to ne rade iz dobrih namjera. Neki to rade samo kako bi izgledali bolje pred nekim ili zato što im nešto ipak ne ide pa se zbližavaju s osobama kojima to ide i kopiraju ih.
Moje mišljenje o školi i ljudima nije baš pozitivno i mislim kako je to nerješiv problem. Za neke stvari djeluje kao da nemaju rješenje, ili ga samo mi trenutno ne vidimo.
Nina Matus, 8. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
I ja lutam šumom slavonskom
Kao Kozarac, poznati slavonski pisac, i ja lutam šumom našom drevnom gledajući kako me cijelog i potpuno okružuje.
Veliki smeđi hrastovi i jasenovi, razno bilje i životinje, posebno ptice i jeleni u daljini pozivaju me dalje. Stižući do prosjeke odlučujem kako ću ipak poći putem čiste i predivne, bojom okupane Studve. Susrećem na putu razne zanimljive ljude bili oni šumari, lovci ili samo ljudi koji sakupljaju žireve veličanstvenih hrastova.
Najdraže mi je ići šumom u proljeće, tada je refleksija svijetlog neba u Studvi pravi odmor za oči i dušu. Nakon takvog lutanja lijepo je krenuti kući i biti ispunjen svim tim susretima u šumi.
Ponesem tako svaki put i malo cvijeća. Da mi kuća miriše proljećem i šumom.
Leon Novoselac, 7. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić
Život u gradu?
Imam tetu koja živi u gradu. Zbog raznih obveza kao što je šah često moram ostati prespavati kod nje pa sam iskusio kako je grad drugačiji od sela.
Mi sa sela za grad najviše mislimo kako je mjesto u kojem ima puno ljudi (možda i previše), ali nije to baš tako. Grad je po meni bio mjesto koje je nastalo oko industrije pa se ljudi zbog posla naseljavaju u njemu. Sada ljudi vole živjeti u gradovima.
Meni je najveći problem u gradu bio shvatiti kojim putem trebam ići zato što je jako puno ulica i skretanja kojima trebamo ići, i koje naravno treba zapamtiti. U kućama i zgradama je jako dosadno, nema posla, odmaraš se i nemaš zanimacije. Piješ tu bezukusnu vodu, čamiš nad sudoperom i čekaš da se atmosfera promijeni. Najčudnije je to što ako želiš jesti moraš ići u trgovinu. Kome se još ide u trgovinu praznog stomaka? Jedino ako se potrudiš. Nema one domaće juhe i domaćeg pileta da se najedeš kao čovjek sa sela.
Možda je najveći problem sama buka, još ako si u središtu grada i tu živiš onda znaš o čemu govorim. Auti, vika, plakanje … i najgore, čuješ čak i kad netko ide na WC!
Ali grad nudi i pet puta više raznih mogućnosti. Tu su trgovine, restorani, kafići i puno drugih događanja. Ono što se čini kao mana, možda je i prednost, uvijek ima ljudi! Imate vi i sela s puno ljudi, ali kod nas to nije slučaj, kod nas su često prazne ulice, ceste i trgovine, ali to ne mogu reći za kafiće.
Život na selu ima svojih prednosti, sigurnosti i sigurno je ugodnije živjeti u njemu. A hvala Bogu, ni buke nema! Zato i tvrdim kako je život na selu ipak nekako bolji, što će mi grad kad u njemu svugdje moram ići automobilom?!
Tomislav Pšenko, 7. razred
OŠ Josip Kozarac, Soljani
Mentor: Dejan Ristić